KIKLOP
Roman "Kiklop" autora Ranka Marinkovića je duboko kompleksno delo koje istražuje granice ljudskog postojanja i stvarnosti. U "Kiklopu" Marinković koristi mitsko biće, Polifema, da oslikava savremeni urbani haos i emocionalnu degeneraciju čoveka. U ovom romanu, čovekov život je prikazan kao neprekidan ciklus borbe i patnje, gde su ljudi i ovce izmešani u Polifemovoj pećini, suočeni sa brutalnim prijetnjama. Marinković kroz "Kiklop" upućuje čitaoca da preispita etičke i filozofske osnove vlastitog postojanja, pružajući mu priliku da razmisli o vlastitim mislima i osećanjima u kontekstu opšteg stanja u svetu. Pored toga, roman nudi estetski užitak i komičku vedrinu, iako se suočavamo sa civilizacijskim pomračenjem. "Kiklop" je delo koje se čita i razumije u trenutku kada je svet na ivici katastrofe, pružajući tako vrhunski književni doživljaj.
A kad radosti ne bude, opet ću se nadati i lažima ispunjati misli svoje da bi mi san pao na oči. I sanjat ću da sam živ zauvijek. Ali probudit će se tada Polifem, kiklop jednooki, i navalit će golem kamen na spilju moga sna i neće biti izlaza. Zgrabit će me nešto strašno, ogromno, i probudit ću se u rukama ljudoždera...
Šta nam Marinković i danas govori svojim romanom? Da se čovjekovurbani život do krajnosti zakomplikovao i da je vreva gradskog mravinjaka izmjenila ne samo spoljašnju sliku svijeta već i naše poimanje stvarnosti, da su ljudske emocije doživjele svoj preobražaj ili degeneraciju, da je ciklični ratni povratak u predcivilizacijsko stanje po razdaljini sve duži, a po posledicama sve strašniji put. Kiklop je otuda ingeniozna krovna metafora modernog pandemonijuma: ovce i ljudi izmiješani su u Polifemovoj pećini, sudaraju se u paničnom bijegu da ne budu prvi na redu za mesoždersku gozbu. Tu silu koja drži u zatočeništvu, nadzire i na kraju brutalno uništava čovjeka, simbolizuje mitsko biće na genološkoj sredini između nemani i ljudske forme.Šta u tom slučaju Kiklop može ponuditi savremenom čitaocu? Može mu pomoći da jasnije artikuliše vlastite misli i osjećanja povodom opšteg stanja u kome se svijet zatekao, može ga podstaći da preispita etičke i filozofske pretpostavke kojima premjerava stvarnost i sopstveno iskustvo, može mu pružiti utočište u komičkoj vedrini koja ne nestaje sa zemlje ni u trenucima sveopšteg civilizacijskog pomračenja. Najzad, može mu dati vrhunski estetski doživljaj, jer je riječ, nadasve, o velikom romanu koji se uvijek, kako kaže jedan Marinkoviću blizak autor, „piše samo kada kuća gori“. Zato se može reći i da se takvi romani čitaju onda kada postoji stvarna opasnost od požara.Vladan Bajčeta
